субота, 10. април 2010.

O HUMANOSTI, POŠTENJU, ISKUŠENJU...

Piše: Todora Škoro

Ima ona izreka o poštenju (ne ona "Ko o čemu...) koja kaže "Poštenje je kol'ko je i iskušenje". Uvek sam se pitala, sve krsteći se i moleći Boga da me sačuva velikih iskušenja - koliko je to iskušenje koje mogu da izdržim, a da ne pokleknem poštenjem. I - kolika su to iskušenja kod drugih ljudi koja znače - prelazak granice iz časnog u nečasno...Izreka se, uglavnom, odnosi na posezanje za novcem. Tuđim.

Za džeparoše, secikese, mnoge trgovce (neka mi oproste pošteni) ovo pitanje je suludo i postavljati. Kao i za mnoge među bankarima, pomeljarima, posrednicima svih fela... Ali ono gde ovo pitanje ne bi smelo da se postavi, ali iz sasvim suprotnog razloga jeste oblast humanosti, humanitarnog, dobrotvornog angažovanja, šta-god to značilo. A zna se šta to znači. Mislim, svugde u svetu se zna. Ali - Ovo je Balkan ( kako će i Evropi objasniti mlađani Milan Stanković). A na Balkanu (pardon:u Srbiji) još ispada da su humanitarne aktivnosti među profitabilnijima što se njihovih koordinatora tiče.
Katarina Rebrača, bivša manekenka, sada vlasnica nekakve agencije (za lepotu, valjda), njena majka Sandrina (zanimanje mi nepoznato) i još tri drugarice, broje u pritvoru dane zbog - nenamenskog trošenja novca uplaćivanog u humanitarne svrhe (ili kako je tužilac to već krstio!). Radi se o nekoliko desetina miliona dinara novca , od kojih je deo skupljan čak i uplatama koje smo svi (SVI) dobijali uz uplatnice Infostana.
Svakako, tužilac zna više od saopštenog za javnost, bivši muž prvooptužene (i ostali njeni "branioci") znaju više nego što kažu, ali - još neće da kažu... Pa tako ostaje nejasno i mutno šta se tu, ustvari, dogodilo. Ali u mutnim radnjama i logično je što je sve "mutno". Tako i ovo.
Elem, iz uprave Onkološkog instituta u Beogradu ponavljaju uglas ga im iz fonda Katarine Rebrače nije stigla nijedna jedina uplata od obećanih sredtava za podršku borbi protiv raka dojke (kupovinu mamografa). A onda je neko iz ovog Instituta objasnio da, kad su uočili, pre par godina da u saradnji sa fondom lepe manekenke nešto ne štima - prekinuli su saradnju.
O nabrajanju u dnevnoj štampi koliko je stotina hiljada dinara Rebrača davala na kupovinu minđuša, parfema, garderobe, neću ovde ni reč da kažem. Toga su, ionako, pune novine.
Mene zanima kako je moguće da ustanove kakve su JKP Infostan ili Institut za onkologiju Kliničkog centra Srbije dozvole sebi da "sarađuju" sa nekakvim fondom nekakve manekenke i to bez jasnih ugovora, bez neophodne "transparentnosti" o tokovima novca... Dakle na jednu prilično nemuštu i mutnu stvar.
Neko je naravno, već prvog dana po hapšenju postavio pitanje zakonskog uređenja i ove i inih humanitarnih organizacija (fondova, pogotovo) i izgleda da u tom grmu leži zec! Jer, ako zaista ne postoje jasne zakonske odrednice o tome kako jedan fond nastao hunmanitarnom novčanom pomoći građana funkcioniše, onda već vidim da Rebraču neće moći da optuže - ni za šta! Ili bar neće moći da je optuže za neispunjenje obaveza prema Onkološkom institutu (mamograf nije kupila), jer ispada da se ona nigde i nikome i nije obavezala da to učini...
Ipak, ostaje pitanje potrošenog novca na privatne potrebe, umesto na... nešto drugo.
Sećam se, uredno sam malim tamnoputim musavcima po semaforima davala sitninu iz kola dok mi neko nije rekao da oni imaju makroe za koje rade i da skupe ogromne količine novca koje im , naravno, ovi uzmu. Prestala sam da otvaram prozor kola na semaforu.
Na one likove oko Klinićkog centra kojima "fali za kartu za autobus, jer upravo su smestili bolesno dete u bolnicu" sam takođe bila upozorena kao na prevaru...
Ali OVO?!
Katarine Rebrače je po srpskim televizijama (sa sve pričom o humanosti) bivalo više nego nekih ministara. Ljudi su uplaćivali, vidi se. Verovali da iza toga stoji država bar na neki naćin. Želeli da pomognu sebi, komšinici, majci. Mamografa je malo u Srbiji, a rak dojke hara... Nikome nije palo na pamet da "proceni" Katarinine minđuše od 300 ooo dinara i da se zapita, ako ne odakle joj to, onda bar da pomisli kako jedan humanitarni radnik ne treba tako da se razmeće bogatstvom. Ali...Ili je sofisticirana Katarina kupovala "neupadljiv" (a skup) nakit ili oni koji su joj punili budžet i ne znaju siroti da razlikuju dijamant od stakla. Pre će biti ovo drugo.
Crni humor na stranu, odgovaraće Rebrača i svi oko nje, sigurno, čim je stiglo do hapšenja. Ali se pitam da li je ovaj "slučaj" tek pojedinačan, ili će nekome pasti na pamet da otvori tu Pandorinu kutiju zvanu - humanitarni fondovi u Srbiji i kuda ide taj novac. I da se (tek tada) i taj deo kompletno zakonski uredi, pa da takvi fondovi imaju nekakve nadzorne odbore (sa što više članova). Da ja nešto otvorim takav fond, prvo bih to uradila - postavila nadzorni odbor da mene i one bliske tom novcu (od naroda, a za narod skupljenog) - kontrolišu na svakom koraku.
Jer, da ponovim izreku s početka "Poštenje je kol'ko je i iskušenje". A ja ne bih da se kladim u sebe stopostotno. Onda bolje da me neko nadzire.
Eto, priznah i ja. A onolika sam iskušenja u svom životu imala i - ništa. Ali, nikad se ne zna.
Da li se kod Katarine Rebrače znalo? Mislim, je l' stvarno nije kupila nijedan mamograf i nijedan dinar nije uplatila Onkološkom institutu?!
____________________________________________________